jul 17, 2009
Napisano pod: Istraživanja — Aleksandar @ 15:34
O emocionalnoj inteligenciji
U pojmovnom odredjenju emocionalne inteligencije susrećemo se sa tri pojma: afekat, emocije i raspoloženja, koje ćemo radi jasnijeg razumevanja definisati.
Afekat pokriva širok raspon osećanja koje ljudi doživljavaju. To je pojam koji obuhvata i emocije i raspoloženja. Emocije predstavljaju osećanja koja su usmerena prema nekome ili nečemu, dok raspoloženja predstavljaju osećanja manje nabijena od emocija i nije im neophodan kontekstualni podražaj (pesimizam, optimizam, melanholija, ozlojedjenost, potištenost, anksioznost). Emocije su reakcije na odredjene dogadjaje, a ne osobina. “Emocije su organizovani odgovori koji prelaze granice mnogih psiholoških podsistema, uključujući fiziološki, kognitivni, motivacioni i iskustveni podsistem. Najčešće se javljaju kao odgovor na dogadjaj, bilo spoljnji ili unutrašnji, koji ima pozitivno ili negativno značenje za osobu” (Salovey i Mayer, 1990).
Dakle, osećanja ili emocije javljaju se u odnosu na dogadjaje i promene koje smo mi prihvatili kao važne. Šta je nama važno a šta manje važno, zavisi od usvojene matrice – šeme ili obrasca prihvaćenih vrednosti. Hijerarhija usvojenog vrednosnog sistema diktiraće naše odluke i reakcije. Što smo nekoj vrednosti pridali veći značaj, tj. što smo je rangirali više prema vrhu, to će dogadjaji koji su vezani za tu vrednost u nama izazvati snažnija osećanja. Dogadjaji koji afirmišu nama važnu vrednost, izazivaće u nama prijatna osećanja: radost, ushićenje, sreću. Ako dogadjaji ugrožavaju usvojene vrednosti osećaćemo neprijatnost ili bol. Bez formiranja vrednosnog sistema i lične procene, emocije ne mogu da se jave. Usvojene vrednosti različite su kod ljudi. Nekome je važna ljubav partnera dok neko više vrednuje poslovni uspeh.
Emocije nas pokreću da nešto učinimo, promenimo, prevazidjemo, izgradimo drugačiji odnos, ponovo procenimo ili prihvatimo. One nas upućuju na stalno prilagodjavanje novim uslovima. (dalje…)
april 29, 2009
Napisano pod: Istraživanja — Aleksandar @ 10:27
Autor teksta je Dragiša Jocić iz Beograda.
Evo vec dve veceri razmisljam o svetlosti njenoj brzini i njenoj medjusobnoj zavisnosti sa prostorom i vremenom . Kao decak igrao sam se ogledalima stavljajuci jedno naspram drugog i gledao bezbroj ogledala kako se jedno u drugo ogledaju, sada mislim da se sa tim veoma jednostavnim eksperimentom izdvaja brzina svetlosti iz dimenzije realnog prostora i vremena to bi nazvao ping pong efekat. Zamislimo da se u orbiti zemlje na visini od 300 km rasporede 1000 ogledala i to 500 naspram 500 i na medjusobnoj udaljenosti od 1000 km i naravno kompjuterski dobro sinhronizovana zbog ugla posmatranja a na osnovu postavljenog teleskopa i gde bi se posmatralo prvo ogledalo koje je okrenuto ka drugom i sve tako do 1000 tog koje je usmereno ka zemlji i gde bi se posmatrala jedna tacka na zemlji i gde bi se video jedan sat koji je sinhronizovan sa satom kod teleskopa i posmatraca. (dalje…)
mart 30, 2009
Napisano pod: Istraživanja — Aleksandar @ 22:35
Klis je igra nastala na području Balkanskog poluostrva. Bila je popularna do sredine 20. veka na području današnje Srbije, BiH, Crne Gore i Hrvatske.
Za igru je potreban jedan duguljasti komad drveta veličine do 20 centimetara i debljine do 3 centimetra koji se i naziva klise. Iskopa se jedna rupa i klise stavi na jedan kraj rupe tako da delimično visi. Udara se palicom različite dužine, ne kraće od 50 centimetara, tako da odskoči u vazduh, a onda se u vazduhu udari još jednom u pravcu drugog igrača. Drugi igrač treba da prihvati klise svojom palicom i vrati izazivaču.
Za staru igru ”Klis i maška” može se reći da je preteča bejzbola. Klis odnosno jedno parče drveta zarezano na oba kraja stavi se u rupu iskopanu na poljani. Podiže se tako što se udari štapom, odnosno maškom. Pobednik je onaj koji uspe najdalje da odbaci klis. Igra u kojoj su se oprobavali i dečaci i devojčice. O ovoj igri pesmu koja se može pročitati u ”Muzeju igračaka” napisao je Nebojša Debeljaković Bagdalski.
http://forum.aleksinac.net/novi-sport-p2350.html
Napisano pod: Istraživanja — Aleksandar @ 22:34
Drekavac je biće iz mitologije Južnih Slovena. Verovanje je rašireno po Srbiji, Bosni, i Crnoj Gori.
Po legendi, drekavac je materijalna manifestacija umrlog, nekrštenog čoveka (po nekim pričama, mladog dečaka), koji ne može da nađe mir, pa proganja one koji su mu zgrešili u životu. Kako predanja kažu, drekavac je malo, dlakavo stvorenje, slično životinji aj-aju, koje neprestano gazi na sopstveno krzno, a potom urla mešavinom plača i vučjeg zavijanja. Najčešće se šeta po grobljima, a žrtve davi u snu. Jako se plaši svetlosti, iako ne može biti uništeno dok ne nađe mir.
Iako nema dokaza o postojanju drekavca, postoji određen broj ljudi koji se i dalje plaše ovog bića.
Napisano pod: Istraživanja — Aleksandar @ 22:12
Karakondžule je naziv za noćne demone u narodnom verovanju u Bugarskoj, Makedoniji i južnoj Srbiji. Karakondžule su isključivo ženski demoni sa likom starice sa velikim noktima i gvozdenim zubima i (veoma često) sa rogovima.
Karakondžule se pojavljuju u nekrštene dane i tada noću jašu čoveka po selu ili kroz reku i strašno ga fizički izmuče. Žene, međutim, maltretiraju na drugačiji način. Ponekad im izgrebu lice noktima ili ih bacaju s brda, ili ih udave u vodi.
Veovanje u karakondžule Srbi su primili od današnjih Grka. Kod njih su ti demoni muškoga roda καλικάντσαροι, noćni koboldi, ne bezuslovno zli, koji u povorkama dolaze među ljude u božićnoj sezoni i njima se o nekrštenim danima prinose i žrtve u kolačima. Izvesan božićni kolač u okolini Đevđelije, zove se karakondžul.
Interesantan je nastavak priče jer su Grci karakondžule «pozajmili» iz religije balkanskih Slovena. Verovanje u demone koji se, u povorkama, javljaju ljudima postoji i danas u Srba – to su vučari. Značajno je da se i kalikancari javljaju u vučjem obliku o čemu svedoči varijanta njihovog imena λύκοκάντσαρος – likantrop. Oni su inkarnirane duše predaka, njih predvodi «hromi demon», koji je prvobitno bio vrhovni bog, čija se epifanija dešava o Božiću.
U aleksinačkom kraju verovanje je da karakondžule napadaju pijance, uzjašu ih i teraju u vodu.